| ožujak, 2006 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Ne znam koliko sam dugo bio u nesvijesti a kada sam otvorio oči ugledao sam- ništa. U potpunom mraku okrećem ključ u kontaktnoj bravi pokušavajući dobiti bar malo svjetla, ali akumulator je ispao te se moram snaći samo pipanjem unutrašnjosti smrskanog automobila. Ne osjećam nikakve teške bolove pa bezuspješno pokušavam otvoriti lijeva vrata. Pružam ruke na desnu stranu, ali na sredini automobila nalazim debelu suhu granu koja se poput koplja zabila u automobil. - Koja sreća; da je prošla pola metera u lijevo, ja bih sada bio nogometaš na ražnju! – razmišljam. Granu ne mogu slomiti i izbaciti iz unutrašnjosti zbog čega mi je onemogućen izlaz na desna vrata pa odvezujem pojas i razbijam preostale dijelove vjetrobranskog stakla te se provlačim napolje. Brže-bolje otpužem nekoliko metara od automobilske olupine iz koje dopire šištanje pare i vruće vode iz razbijenog hladnjaka te kolokotanje benzina iz poderanog rezervoara. Našao sam zaklon između dvije kamene gromade u očekivanju da se automobil zapali i eksplodira. Prošlo je desetak sekundi a da se ništa nije dogodilo pa opipavam noge, trup i glavu. Ne osjećam niti u jednom dijelu tijela neku posebno jaku bol i to mi budi nadu da ću se izvući iz provalije. Polako ustajem i kad sam stao na desnu nogu; osjetim jaku bol u gležnju. Opipavam to mjesto i prstima nailazim na veliku vruću oteklinu. - Hoću li imati problema u hodanju? Je li nepoznati pobjegao nakon sudara? Kamo da krenem?- Kroz glavu mi prolazi bezbroj pitanja dok pokušavam, u potpunom mraku, odrediti svoj položaj. Gledam gore prema opustjeloj cesti, kao da je sredina zime a ne ljeto. Razmišljam kako da se izvučem iz provalije, kako da se popnem do ceste i zaustavim neko vozilo. Više pužem nego što hodam uz strminu čuvajući ozlijeđenu nogu. Sada je cesta svega dva metra iznad mene. Kako ne znam je li nepoznati otišao, odlučio sam pritajeno ležati i čekati nečiji dolazak. Svuda oko mene uzdižu se divovski borovi čiji se vrhovi kako se meni čini, upiru u samo nebo. Minute su se otegle kao sati u neizvjesnom čekanju prvoga automobila. Umjesto automobila iz daljine je dopro zvuk motocikla pa sam dopuzao do samoga ruba ceste i vidim svega par metara crnoga kolnika ispred. Iz dubokog mraka prema meni brzo putuje svjetlost motocikla. Najedanput stišava se zvuk motocikla i svjetlost nestaje; tip je negdje skrenuo na sporedni put. U očaju zaključujem da mi ne preostaje ništa drugo, nego popeti se na cestu i u najgorem slučaju s otečenom i ozlijeđenom nogom otići do prvog naselja ili nekoga zaustaviti i zamoliti da me prebaci u bolnicu. - Netko uskoro mora naići. Kraj je kolovoza; ima još turista koji dolaze i odlaze -tješim se. Uspinjem se preostala dva metra do asfalta i bacam pogled u smjer odakle sam došao. Na desetak metara udaljenosti primijećujem tamnu, krupnu figuru čovjeka koji pogledom pretražuje padinu ispod ceste. - Nepoznati nije odustao! – sine mi u glavi. Kako se nisam posve uspravio i pošao cestom, nepoznati me nije ugledao pa je zastao u nedoumici gdje da me traži. Brzo se spustim niz rub ceste, gotovo se kotrljajući i uhvatim se za grm. - Mobitel - pomislim. - Kako se toga ranije nisam sjetio? Mobitelom ću pozvati policiju i Hitnu pomoć i tako ću prekinuti ovu neizvjesnost. Opipavam vrat oko kojega je na traci visio mobitel. Mobitela nema. Pokušavam se sjetiti gdje sam ga izgubio, ali ne uspijevam. I kada bih ga imao i netko me zvao, ne bih ga čuo jer sam na uređaju imao uključeno samo vibriranje. Moram otići odavde pa makar puzio deset kilometara, a kako se zglob ohladio, osjećam sve jaču bol. Pipam okolo po zemlji da nađem kakav štap na koji ću se osloniti, ali ništa korisno ne nalazim, a ne dolazi u obzir da lomim grane; nepoznati bi čuo. Koristim samo neozlijeđenu nogu oslanjajući se rukama o padinu i tako se udaljavam. Dva puta sam se porezao na krhotine boca koje putnici bacaju iz automobila. Ne osvrćem se na krvarenje iz dlanova i odlazim kojih stotinjak metara od mjesta gdje sam se prvi put popeo na cestu. Bol u nozi se povećava, krv polako curi iz prstiju i rasječenih dlanova, ali to me ipak ne zabrinjava. Sada osjećam strahovitu žeđ! Nakon utakmice popio sam samo jedan sok a od tada je prošlo dosta dugih sati. Noć je vrela i sparna, a ja sam se dosta namučio i prijeti mi dehidracija! Sjeo sam da se odmorim i razmislim: što dalje. Od mjesta nesreće otišao sam dobrih stotinjak metara. Mrak je pa će me nepoznati teško naći. Zato odlučujem da ipak iziđem na cestu, nekoga zaustavim i zamolim pomoć. Ostati do jutra ovdje u trnju skrivajući se od nepoznatog napadača, ozlijeđene noge i izbodenih dlanova, uz to vraški žedan, nije nimalo privlačno. Ovdje u mrklome mraku potpuno sam izgubio osjećaj za vrijeme, a kada sam u daljini ugledao automobilska svjetla koja se polako približavaju, znao sam da se približava trenutak odluke- spasit ću se ili.. Desno od mene na nekoliko metara je poveći grm, tri-četiri koraka od ceste. Duboko sam udahnuo, stisnuo zube i požurio prema tom zaklonu trudeći se da ostanem nevidljiv za nepoznatog. Stanje desne noge nije se pogoršalo, i to mi ulijeva kakav-takav optimizam da ću moći istrčati pred dolazeći automobil i zaustaviti ga. Procijenio sam da je najbolje izići na cestu kad mi se vozilo približi na dvadesetak metara. U tom slučaju nepoznati neće imati vremena da me spriječi jer on ne zna gdje se ja nalazim i što smjeram. Gledam iza sebe, ali njega nema pa se nadam da ću uspjeti zaustaviti vozilo. Automobil se polako primiče. Njegova svjetla već zahvaćaju mjesto na kojem stojim i ja hramajući žurim iz zaklona na cestu. Osvrćem se u strahu od nepoznatog, ali on kao da je u zemlju propao. Još korak-dva i bit ću na sredini ceste. Dižem ruke i uzbuđeno mašem vozaču automobila da stane! Krajičkom lijevoga oka vidim siluetu koja se brzo približava! Pokušavam potrčati i pobjeći i pored nesnosnog bola u ozlijeđenoj nozi, ali sam samo nemoćno pokleknuo i izgubio korak. Nepoznati je to iskoristio i snažno me udario u leđa pa obojica padamo s ceste! |
|
Ubrzo uviđam, da cesta na koju sam skrenuo nije auto-put. Ovo me malo zabrinjava, ali ja još uvijek imam prednost; moj sportski automobil opravdat će lovu koju sam uložio u njegovih stotinjak konjskih snaga. Nagazio sam na papučicu gasa i za nekoliko sekundi postižem brzinu od 120 kilometara na sat. Moga pratitelja ostavljam daleko iza sebe. Sada mogu odahnuti; nepoznatog sam se riješio a nije važno što će moj put do S... biti duži budući da idem lokalnom cestom uz more. Gledam u retrovizor i vidim svjetla automobila iza sebe, ali sam siguran da to nije tip koji me je pratio jer je vozilo, koje me je slijedilo, imalo tamnožuta, široko razmaknuta svjetla. Predostožnosti radi i dalje brzo vozim i ne dozvoljavam nikome da me pretekne. Malo sam razočaran što sam ga se tako brzo i na lak način otarasio; ova epizoda s nepoznatim pratiteljem mogla je biti i uzbudljivija. Međutim već poslije trenutak-dva zaključujem da mi nisu potrebna dodatna uzbuđenja nakon prvenstvenog poraza i mogućih prijetnji nezadovoljnih navijača u S... Približavam se selu, na čijem su ulazu s obje strane ceste parkirani brojni automobili. Usporavam zbog mnoštva ljudi koji pješice idu cestom prema središtu mjesta. Trubim, ali rulja ne reagira; i dalje se vuku ispred mene što me primorava na vožnju od pet kilometara na sat. - Evo šanse da me nepoznati sustigne- govorim sam sebi. Trubim onima ispred mene na što mi dvojica pokazuju srednji prst i shvaćam da su spremni za tučnjavu. Na njih sam odmah zaboravio kada sam pogledao u retrovizor i prepoznao ona žuta razmaknuta svjetla džipa koji me je pratio. - No dobro, igra mačke i miša će se nastaviti- mislim i nestrpljivo čekam da iziđem iz sela. Prolazim kroz selo za dvije minute i kod posljednjih kuća ubacujem mjenjač u četvrtu brzinu i naglo pritišćem papučicu gasa. Automobil je poskočio, gume su se zadimile i ja nestajem u mraku. - Ovo je kraj igre!- kažem samozadovoljno i gledam u retrovizor koji odražava mrak iza mene. Vozim se krivudavom cestom prepunom vozila zbog kojih ponovno sporije putujem, ali o tipu koji me je pratio prestajem razmišljati; ostavio sam ga daleko iza sebe u vozilu koje nema nikakve šanse da me sustigne na otvorenoj cesti. Osim toga, dosta mi je straha od razjarenih navijača; ne mora me plašiti još i neznanac u sivom džipu. Prolazim kroz mračni šumarak na čijem rubu s lijeve strane vidim cestovni odvojak. Nekoliko vozila ispred mene skreće na taj odvojak i ja usporavam da ih propustim. Vidim da se s tog odvojka na cestu ubacio neki automobil čije konture ne vidim najbolje. On odlazi ispred mene premda sam ja imao prednost. Prošavši odvojak dodajem gas i sustižem ga, a kada pokušavam preteći «padobranca», zapanjeno se trgnem; to je džip koji me je pratio! Dok sam se ja vukao krivudavom cestom brzinom puža, tip je tko zna kojim sporednim putem išao i sada se nalazi ispred mene. Njegov me povratak doista iznenadio i zabrinuo. Na brzinomjeru vidim da se krećemo svega pedesetak kilometara na sat. - Što sada?- pitam se. – Da ga pretječem ili... Dok razmišljam, dajem gas i prelazim na lijevu stranu ceste, ali on radi to isto i ne dozvoljava mi prolaz! Sada mi je jasno da sam se zaletio kada sam pomislio da je igra gotova. Za nepoznatog to je bio tek početak, a kakav će biti kraj? Pokušavam se sjetiti jesam li vidio njegovo lice, ali k vragu što će mi to ako završim u kanalu ili na morskom dnu. Nepoznati i dalje vozi lijevom stranom ceste čime daje jasan znak da me ne namjerava propustiti. Držim odstojanje od desetak metara i mislim kolike su mi šanse da se brzo okrenem na cesti i vratim odakle sam i došao. Od te ideje odustajem jer je cesta jako uska, a pored ceste jednostavno nema mjesta za okretanje; s desne strane je metalni branik a s lijeve kameni zid. Preostaje mi samo da ga obiđem s njegove desne strane dok on vozi lijevom stranom. Ulazimo u zavoj. Vidim da nitko ne dolazi iz suprotnog smjera pa naglo dodajem gas i pokušavam obići tipa s njegove desne strane. On je pročitao moje misli, dodao je gas i naglo, koliko džip to može, siječe mi put. Lupio je desnom stranom moja lijeva vrata i čujem kako otpada retrovizor i razbija se staklo na asfaltu. Od udara, za trenutak gubim kontrolu nad upravljačem. Grozničavo nastojim uspostaviti kontrolu nad vozilom koje se opasno zanosi prema rubu ceste. Krajičkom oka gledam preko ruba. Tamo su rijetka stabla maslina između kojih se bijele gromade kamenja. - Ako sletim...- ne uspijevam dovršiti misao zbog drugog žestokog udara. Nepoznati me gura s ceste! Kočim, pokušavam usporiti vozilo, koliko je to uopće moguće na požutjeloj od rose mokroj travi. Letim između nekoliko niskih stabala čije grane razbijaju vjetrobransko staklo i žestoko gule bočne strane. Idućeg trenutka auto nalijeće na oveći kamen te čujem i osjećam otpadanje desnoga kotača. Na nesreću, zbog velike brzine kojom sam sletio s ceste, automobil se ne zaustavlja niti mogu usporiti njegovo napredovanje prema provaliji. Bit će koma ako se prevrnem, međutim nekim čudom auto se ne prevrće nego se, nakon gubitka i drugog prednjeg kotača, nastavlja klizati na trbuhu. Klizanje u provaliju nastavilo se još desetak metara a onda je prednji, već smrskani kraj vozila strahovito udario u stablo. Pojas, kojim sam bio vezan, užasno me stegnuo za sjedalo tako da gubim dah i svijest a posljednje čega sam svjestan je zarivanje glave u napuhani zračni jastuk. |
|
Ja sam nogometaš, napadač prvoligaša iz S... Prije sat vremena moj je klub izgubio utakmicu na gostovanju u K.. Na tekmi nismo pokazali bog zna što zbog čega će naši navijači vjerojatno opet divljati i tražiti naše glave. Mi jednostavno nismo dovoljno pripremljeni; pa što onda hoće od nas? Ovo je tek peta utakmica od početka prvenstva; neka pričekaju da mi dođemo u pravu formu i imat ćemo bolje rezultate. Idem prema automobilu koji sam u strahu od navijača parkirao podalje od stadiona. Na kraju ulice nalazi se kiosk «brze hrane». Zastao sam privučen mirisima prženih krumpirića i toplog hamburgera i to me dovodi u iskušenje da ih kupim; hrana je moja radost naročito i uvijek nakon utakmica. Pogledavam okolo i kako nigdje nema agresivnih navijača naručio sam hamburger i sok. Dok čekam klopu prisjećam se kako su nedavno razulareni navijači prekopali teren i kamenovali naš stadion pa se tresem od straha za svoj automobil. Uzeo sam naručeno pa idem ulicom i jedem hamburger i pijem sok. Našao sam svoju, neoštećenu sportsku makinu nekoliko ulica dalje na parkiralištu i sad razmišljam koliko vremena mi treba do S... Mobitelom zovem djevojku jer se nismo čuli par sati i želim znati vrijedi li i dalje dogovor da večeras nekamo iziđemo. - Bog, utakmica je gotova. Samo da se javim i krećem- govorim u mobitel. - Za koliko ćeš stići?- pita me ona. - Što ja znam... prvi put ću ići novoizgrađenim autoputom. Valjda ću znati izići na cestu... Možda još nisu ni postavljeni svi putokazi. Računaj za sat, najviše dva. - Dobro. Požuri. Vrijedi li dogovor i dalje?- pita me ona. - Naravno. Malo sam umoran od utakmice, ali nije to ništa. Bog. - Bog i tebi, nazvat ću te kasnije... - Bolje nemoj, znaš da ne volim spikati mobitelom dok vozim. - Dobro- rekla je i prekinula vezu. Ubacio sam svoje noge, vrijedne dva milijuna eura, u automobil u trenutku kada je pored moga parkirnog mjesta prošao sivi džip i zaustavio se desetak metara dalje na izlazu iz parkirališta. Pojeo sam hamburger do kraja pa odlazim s parkirališta a pri tom gledam onaj džip bojeći se da su u njemu možda nezadovoljni navijači. Na tome vozilu bočna su stakla bila tamne boje tako da nisam mogao vidjeti tko je unutra. Prolazim gradskim ulicama i vidim domaće navijače kako u grupama na terasama kafića cugaju pivu i glasno pjevaju; slave pobjedu svoje momčadi. - Ma, vidi luzere kako se vesele. Oni se razumiju u nogomet? Oni su mene nazvali debeljkom i pužem!- nemoćno škrgućem zubima. Istina imam mali tbušćić i lijepi masni podbradak i sigurno su engleski skupljači lopte iza gola brži od mene ali nisam ja kriv što naše klubove vode menageri kojima sam ja izmuzao par milijuna eura za prošlogodišnji dolazak u S... Vozim dalje i budući da sam još žedan, razmišljam da se negdje zaustavim i da kupim još jedan sok. Međutim od toga sam odustao jer već u idućoj ulici gotovo nalijećem na dvije grupe navijača koji su drvenim palicama i lancima rješavali sitne nesuglasice. Jednom su upravo nožem prosuli škembu pa se izvalio na cestu i ja ga vještim manevrom zaobilazim. - Aha, dobro je; jedan luzer manje!- pomislim i dodajem gas da što prije nestanem iz ovoga grada. Žeđ mi više nije problem; odavle samo želim iznijeti živu glavu. Premda je ljeto u tijeku, kraj je kolovoza, ipak su dani kraći pa palim svjetla na automobilu i pozorno pratim oznake na cesti; ne bih želio promašiti auto-put i vući se starom cestom prema jugu uz more do S... Tijekom vožnje pogledavam u retrovizore i čini mi se da je kroz nekoliko ulica iza mene vozio onaj sivi stari džip. Je li to puka slučajnost- pitam se. Izlazim iz grada a džip je i dalje iza mene. Prati li on to mene?! Zar je moguće da smo slučajno bili na istom parkiralištu, da je slučajno vozio nekoliko ulica iza mene a sada opet slučajno putujemo u istom smjeru? Možda su u džipu ludi navijači. Ne bi bilo ništa neobično da me napadnu; jednog frenda su kamenovali prije nekoliko dana. - Što da radim- razmišljam. Još nisam zabrinut jer ne znam trebam li se uopće bojati. Vozim sportsku makinu, a on stari džip. Napravit ću prometni prekršaj pa ako on to isto uradi; znači da me slijedi. Samo ne znam odakle mu ambicija da me stigne tom krntijom. Ispred mene je natovareni kombi a približavamo se zavoju na kojem je iscrtana puna linija. Dajem gas «do daske» i preko pune linije obilazim kombi. Gledam iza sebe i vidim kako džip pravi isti prekršaj i juri za mnom! - Slijedi me – zaključujem i pokušavam se koncentrirati na cestu ispred sebe jer bi se uskoro treba pojaviti ulaz na auto-cestu, a onda mi može staviti soli na rep. Na cesti ispred mene formirana kolona od pet-šest vozila kreće se sporo zbog brojnih zavoja, a ja bacam pogled u daljinu i vidim vrhove planina na istoku koje polako osvaja mrak. Okrenuo sam se i ugledao narančasto sunce na zapadu koje je tonulo u more. Noć se spustila na cestu. Približavam se putokazu i pogledom tražim oznaku za auto-put prema S... Iz suprotnog smjera dolazi kamion. Vozač i dalje drži upaljena duga svjetla. Brzo uključujem i isključujem svoja duga svjetla da upozorim vozača da nije sam na cesti. Shvatio je i isključio duga svjetla. - Jako si bistar, pametnjakoviću- ljutim se na nepoznatog jer sam zbog njega zabljesnut. Žmirkam očima i vidim putokaz, ali zbog brzine ne uspijevam točno zapaziti jesam li skrenuo u pravom smjeru. Pogledavam u retrovizor; tip mi je i dalje za petama. Znači; lov na čovjeka je počeo a lovina sam ja! |